Često me ljudi na ulici

zamjene s nekim.

Lijepo me pozdrave,

i dok im pristojno ozdravljam,

začuđen pretražujem u sjećanju lice.

Čudim se kako ljudi lako griješe,

kako te lako zamjene s nekim.

Kažem sebi umišljeno, meni se to sigurno nikada ne događa,

ja izvrsno pamtim.

Ali kako to možeš znati, kako možeš biti toliko siguran,

ako si u tom trenutku potpuno uvjeren

da upravo gledaš u pravo lice, pripadajuću osobu?

Tako sam jutros konačno posumnjao

u svoju apsolutnu nepogrešivost.

Možda i ja zamjenjujem ljude

misleći da je ovaj onaj, a onaj ovaj.

Možda tako mislimo da znamo sebe,

da se svako jutro budimo s nepogrešivim uvjerenjem

kako znamo tko smo?

Možda samo nismo nikad posumnjali u to,

ili se probudili iz te zablude kao i ja ovo jutro?

Možda ne znamo tko smo,

možda lice u ogledalu nisam ja,

možda je uvjerenje lažno,

kao zamisao da nismo nikad pogriješili u pozdravljanju,

pozdravljajući zapravo krivu osobu.

Pula, 3.8. 2018.