Budim se iz drijemeža. Večernju tišinu kasnog ljeta dirigirano prekidaju zrikavci. U napušteni se štagalj uvlači svježina obližnje šume. Gladan sam. Otpuštam kandžice s drvene grede visoko u polusrušenom krovu, širim krila i odlijećem prema prozoru. Na ekranu eholokacijskog vizira jasno razabirem kvadratnu šupljinu tišine kroz koju s lakoćom prolijećem. Imam sreće, ubrzo mi vizir zapljuskuje kaotičan šum koji me veseli, to je veliki noćni leptir, moj doručak…

Koliko god se trudili uživjeti u svijest šišmiša, uvijek će to biti samo pokušaj. Neka vrsta otmice kako bi ga iskoristili za metaforu u nekoj drugoj priči, poput one žohara u Preobrazbi.

Unatoč evolucijskoj bliskosti, teško nam je razumjeti život šišmiša. To su jedini sisavci koji lete, a kroz noć navigiraju ispuštajući ultrazvuk iz predjela nosa čiji eho love velikim ušima, utvrđujući tako i svoju, i lokaciju plijena.

Iako ih od ranije prati popularnost, Thomas Nagel im je, ne tako davne 1974. godine, dodatno uvećao slavu svojim radom ”Kako je to biti šišmiš?”. Taj rad se i danas smatra jako važnim u diskusijama o tome što je svijest. Nagel je pokušao na primjeru nama evolucijski bliskog šišmiša objasniti važnost subjektivnog iskustva u definiranju svijesti.

Iako su se kroz povijest ideje idealizma i materijalizma stalno sukobljavale, sredina sedamdesetih je bila zlatno doba redukcionističkog materijalizma čije se ustoličenje kao dominantnog svjetonazora imalo zahvaliti Standardnom modelu čestica koji je u znanstvenom i tehnološkom smislu bio kruna intelektualnog postignuća prošlog stoljeća.

Kao posljedica dominacije takvog shvaćanja prirode smatralo se da je i fenomen svijesti također samo rezultat brojnih interakcija materijalnih čestica koje možemo pratiti sve do razine neurona. Iako još uvijek nemamo potpuno objašnjenje na koji način materija izgrađuje kompleksne biološke sisteme, mislilo se da je samo pitanje vremena otkriće teorije kojom će se utvrditi poveznica između neurona s jedne, i elementarnih čestica s druge strane, pa će se na taj način odgovor na pitanje što je svijest pojaviti sam od sebe. Nakon što nam je kvantna mehanika objasnila strukturu atoma s kojom možemo uspješno razumjeti i predvidjeti interakcije među atomima u gradnji kompleksnih kemijskih molekularnih struktura, to nam je objašnjenje često bilo predstavljeno kao argument kako će jednog dana i svijest na sličan način biti objašnjena. S kvantno mehaničkim objašnjenjem strukture atoma, kemijski elementi su konačno istrgnuti iz konteksta alkemijskog misticizma, pa je isti predložak ponuđen za odbacivanje misticizma stvorenog oko fenomena svijesti. Kad se jednom otkrila uloga fundamentalnih čestica u gradnji atoma, a ovih u gradnji molekula, smatralo se da će se slično dogoditi i s kompleksnim biološkim strukturama. Naime, u trenutku kada budemo imali potpuno znanje o ulozi neurona u kompleksnoj strukturi i funkcionalnoj dinamici mozga, tada više neće moći biti nikakve sumnje oko pitanja što je svijest. Upravo je to linija argumenata koju redukcionistički materijalizam još uvijek ima u izlogu.

Nagel je pokušao vratiti filozofske ideje idealizma u igru jer se upravo tih godina počela osjećati krajnja zasićenost s tom materijalističkom svjetonazorskom paradigmom koja je upravo dosegla svoj krešendo u nekoliko stotina godina dugoj orkestraciji. Iako tada vremenski daleko od umjetne inteligencije i robota, takvo redukcionističko – materijalističko pijanstvo slutilo je općoj dehumanizaciji društva, projicirajući homo sapiensa kao deterministički stroj koji će se s posjedovanjem raznih tehnoloških surogata slobode moći emancipirati samo u utopiji orvelijanskog tipa, što se na koncu ispostavilo kao točna prognoza.

Kakva je uloga subjektivnog iskustva u definiranju fenomena svijesti, frustrirano su se pitali filozofi skloni idealizmu polazeći od svoje najvažnije filozofske preambule po kojoj je vanjski svijet samo konstrukt oblikovan našim unutrašnjim subjektivnim iskustvom. Kakvo je to subjektivno iskustvo šišmiša kojim njegova svijest oblikuje svoju unutrašnju stvarnost? Kako taj slijepi, leteći sisavac koristeći bijeli štap eholokatora jedinstveno doživljava svoju stvarnost? Nagel je unatoč svom filozofskom porijeklu pokušao biti racionalan, pa je ponudio mogući izlaz predlažući da subjektivno iskustvo ipak mora biti osnova svijesti, jer ako ga isključimo, što to onda oblikuje specifični karakter doživljaja stvarnosti života u prvom licu jednine? Ako se u potpunosti priklonimo ideji redukcionističkog materijalizma i viziji čovjeka kao determinističkog stroja, što je onda humanizam, što je sloboda i kako je uopće moguće isključiti subjektivnost iz jednadžbe kojom bi se cjelovito definirala svijest, a po kojoj fundamentalno jesmo to što jesmo? Šišmiš je zbog evolucijske bliskosti sigurno svjesno biće kao i mi, jer ukoliko mu se taj status odrekne, tko to i po kojim kriterijima određuje koje je biće svjesno, a koje nije?

Nagel se u svom radu ”Kako je to biti šišmiš?” suprotstavio toj materijalističkoj tiraniji tvrdeći da nije moguće definirati svijest isključujući subjektivno iskustvo. No, u najboljoj namjeri da ovaj problem nekako ”humanizira” Nagel je ipak počinio grešku, nesvjesno se pridružujući svojim filozofskim protivnicima stavljajući znak jednakosti između partikule i individue. Što god da je svijest i kako god je definirali, ona se ovdje na Zapadu nikad ne može sagledati izvan koncepta individualnosti. I fizika na koncu isključivo koristi individualne promatrače u formulacijama svojih teorija, što je i glavna tema Teorije promatrača. Zašto je ta premisa fatalno pogrešna za bilo kakav pokušaj znanosti i filozofije Zapada u pokušaju raspetljavanja problema svijesti? Analizirajući primjer šišmiša kao individuuma Nagel vezuje subjektivno iskustvo isključivo za individualnu svijest. Ideja univerzalne svijesti je ono što zapadnjacima teško prolazi kroz uho i teško izlazi kroz iz usta, kada se raspravlja o svijesti jer smatraju da je ona isključivo individualnog karaktera.

Zanimljivo je to palucanje samoljubljem i umišljenošću čiji jezik zapadna kultura ne može sakriti kada se mora suočiti s činjenicom da osim u njenom, filozofije rastu i u nekim drugim vrtovima, naročito u onima istočnih kultura. Te filozofske škole su puno prije Zapada analizirale i zabilježile sve moguće odgovore na glavna egzistencijalna pitanja, uredno ih pospremivši u pripadajuće kutije.

Problem odnosa individualnog i univerzalnog je odavno poznat u filozofskim raspravama Istoka. Vedantinska filozofija kroz tekstove Upanišada otkriva našoj intuiciji jedno posve neočekivano rješenje problema odnosa individualnog i univerzalnog. Vedanta tvrdi da je svijest fundamentalna stvarnost, da je jedna, i da je jedini subjektivni entitet, iz čega slijedi da je individualnost univerzalna, a partikula Univerzum. Svako individualno biće evoluira iz tog jednog entiteta, jedne fundamentalne stvarnosti koja je svijest. Na taj je način svaka individualna svijest od svog evolucijskog početka opremljena biološkim labosom kroz kojeg može bez agenta doživjeti tu fundamentalnu stvarnost kao osnovu vlastitog subjektiviteta.

I umjesto pitanja ”Kako je to biti šišmiš?”, jednostavnije i korisnije je tražiti odgovor na pitanje ”Kako je to biti Univerzum?”, jer naš biološki sistem odgovor na to pitanje već nosi u sebi. Umjesto nepotrebne skolastike i kompliciranih odgovora na pitanje što je subjektivno iskustvo i što je svijest, filozofija Upanišada daje jednostavan i sveobuhvatan odgovor kojeg jedino možemo realizirati u formi, ”Ja sam To, Ti si To i Sve ovo je To”, jer ako pokušamo drugačije, definirajući svijest i subjektivnost preko agenta, tada samo možemo završiti u jarku logičke kontradikcije.

I zaključno, lakše odgovoriti na pitanje što znači biti Univerzum nego što znači biti šišmiš, lakše je svijest definirati preko ideje univerzalnog nego preko ideje individualnog i to je centralna tema kojom se bavi Teorije promatrača.

Sve filozofije su različite strategije kako bi se došlo do istine. Kako u igrama sve strategije ne vode do pobjede, tako ni sve filozofije ne vode do istine.