Za motivaciju nastanka ove serije tekstova, koji će biti presijecani i drugim temama, najprije je odgovorno vrijeme. Ne višak vremena kojeg imaju dokoni ljudi, već protok njegove znatne količine, na koju se u nekom trenutku počnete osvrtati. Zanimljiva je to situacija jer se možete osjetiti pozvanim reći nešto, pogotovo ako cijeli taj period u sebi ponavljate jedno te isto pitanje i pokušavate na njega odgovoriti iz različitih smjerova. Moje pitanje je glasilo: što je svijest i koja je objektivna vrijednost ljudskog iskustva?

Prije nego što sam se otisnuo u taj smjer, fizika i matematika su vladale mojom znatiželjom. Nekako u to vrijeme dosta se pisalo o egzotičnostima kvantne mehanike, kvantnoj gravitaciji, hologramskom Univerzumu, standardnom modelu čestica kojem je nedostajalo samo par kockica mozaika da bude potpun. Sve je izgledalo kao da će se uspjeti ostvariti san svih prirodnih filozofa, fizičara pa čak i teologa u postuliranju velike objedinjene teorije svih zakona prirode kroz koju će se moći objasniti svi fenomeni u Univerzumu uključujući i svijest. Dodatnu ushićenost potaknula je pojava teorije struna koja je s idejom supersimetrije obećavala potvrditi ideju velikog objedinjenja. Svi koji su se tada bavili problemom svijesti osjećali su veliko uzbuđenje i nadu jer se činilo da se te dvije grane ljudskog znanja i iskustva približavaju jedna drugoj konvergirajući točki u kojoj će ili biti objedinjeni ili će barem biti postignut visok stupanj razumijevanja između njih.

Fizika i matematika me nisu kao izbor ipak pretjerano oduševljavali. Bavljenje njima stvarao je osjećaj neke podmukle tjeskobe koja je loše utjecala na moju želju za promjenom mog unutarnjeg, subjektivnog svijeta. Također, bavljenje njima mi nije donijelo nikakvo iskustvo koje bi mi pomoglo promijeniti svijest i percepciju stvarnosti za koju sam imao čvrsto uvjerenje da je samo jedna od mnogih. Uostalom, imao sam nekakav intuitivan otpor unatoč svom tom entuzijazmu koji je lebdio oko pojave ideje velikog objedinjenja subjektivnog (istočnog) i objektivnog (zapadnog) pristupa u stjecanju znanja. Nekakav mutan alarm se javljao upozoravajući me da tako nešto možda nikad neće biti moguće, barem ne na način kako se to počelo odvijati.

Otisnuo sam se konačno u područje istraživanja svijesti. I da to odmah u početku bude jasno, bilo je to prije više od četrdeset godina, a smjer koji sam odabrao istraživati bila je vedska tradicija u cjelini. Taj početak nije bio samo obilježen prakticiranjem tehnika meditacije i produbljivanjem tog iskustva, već i istraživanjem filozofskih i religijskih tekstova. Kako sam vrlo brzo počeo i podučavati ta znanja, mogao sam vidjeti učinak tih praksi i filozofija na modernog zapadnog čovjeka i neposredno svjedočiti njihovim sociološkim učincima ali i otporima u prihvaćanju ideja koje su ponikle na tlu istoka.

U jednom trenutku započeo je period u kojem sam se počeo manje baviti podučavanjem, a više prijevodom tekstova. U tom periodu nastalo je pedesetak prijevoda od kojih su samo neki objavljeni, a razlog zašto neki nisu ugledali svjetlo dana, tema je za neki drugi tekst. Taj period je bio doživljen kao spuštanje na zemlju s nekog oblaka i bio je obilježen iskustvom jedne vrste kulturološkog šoka kada sam primijetio sam da sve ono što je naslućivala fizika prije pedesetak godina ne samo da nije u nijednom aspektu ostvareno, već je sada bilo i prilično negirano. Ideja velikog objedinjenja u fizici bila je ozbiljno dovedena u pitanje. Standardni model fizike čestica je počeo pokazivati nedosljednosti. CERNov akcelerator nije ni približno ukazao na čestice čije postojanje je predvidjela teorija struna i hipoteza supersimetrije, čime je ozbiljno dovedena u pitanje cjelokupna teorija struna. Svi su šutjeli o tome, nastupila je kriza u fizici s kojom se fizičari tek sada počinju suočavati i priznavati je. Ta kriza nije toliko objektivnog karaktera koliko je psihološka, jer se fizičari odbijaju suočiti s činjenicom da je nešto krenulo po zlu, da su koncepti u koje su do jučer vjerovali prilično nagriženi, no nikakvih drugih ideja trenutno nema koje bi spasile situaciju. Ako se pažljivo prate rasprave koje se vode oko fizike zadnjih deset godina, onda to izaziva zabrinutost jer se primjećuje da su se teorijski fizičari potpuno odmetnuli u područja za koja i oni sami kažu da ne opisuju fizikalnu stvarnost našeg Univerzuma, ali da ipak te teorije na kojima rade mogu biti od koristi kao alati za neku eventualnu teoriju koja bi na koncu ipak opisivala naš Univerzum i stvarnost u kojoj živimo. Ta odmetnutost znanstvene elite izaziva zabrinutost kod racionalnih ljudi. Akademska zajednica, naročito ona u Americi, i dalje nastavlja favorizirati i financirati ta egzotična područja fizikalnih teorija koja u zadnjih pedeset godina nisu niti jednim eksperimentom potvrđena kao točna. Time smo dospjeli u situaciju gdje je počela prevladavati iracionalnost u shvaćanju stvarnosti oko nas, što uostalom i bilježimo u svijetu naročito zadnjih desetak godina. Realizam kao da je izgubio tlo pod nogama i sve češće imamo osjećaj da znanost želi zamijeniti institucionalnu religiju što izaziva nelagodu kod onih koji razumiju negativan utjecaj institucionalnih religija kroz povijest.

No, nije sve tako crno, ima i dobrih, zapravo odličnih stvari. Kako je ovca teorijske fizike zalutala, tako je ona sada u šumi i doziva. Za to vrijeme vidimo da se kao nikad prije ne razgovara o svijesti u onom potpuno znanstvenom i objektivnom smislu. Danas postoji velik broj teorija svijesti čiji autori o njima otvoreno govore i učestvuju u javnim raspravama. Naročit doprinos ovome ima internet gdje u realnom vremenu možemo sve saznati o tim teorijama, susresti s njihovim autorima i živo raspravljati. Sav taj interes i rasprava oko toga što je svijesti nije primarno došla iz smjera istočnih filozofija i religija, gdje se o tom pitanju promišlja više tisuća godina, već je taj interes u velikoj mjeri došao iz smjera neuroznanosti koja se u zadnjih deset godina eksponencijalno razvijala i koja je u tome otišla prilično daleko.

Još se jedna odlična stvar dogodila, a to je da su neka otvorena pitanja iz kvantne mehanike sada zatvorena jer su eksperimenti potvrdili da je priroda na subatomskoj razini nelokalnog karaktera i da je lokalni realizam i determinizam kakav smo poznavali kao koncept definitivno otišao u povijest. O tome ću pisati u sljedećem tekstu, naročito o tome kako se pozicionira problem svijesti u kontekstu novih razumijevanja fizikalnih spoznaja.

Razvoj sve moćnijih računala, uključujući i ona kvantna u konačnici je utjecao na brz razvoj umjetne inteligencije čime se i ovdje otvorilo pitanje o svijesti naročito u etičkom aspektu, propitujući da li računala imaju svijest ili ne, i što u tom slučaju.

Kad sve ovo uzmemo u obzir onda vidimo da živimo u vremenu gdje je došlo do ozbiljne promjene u znanstvenom diskursu i da je pitanje problema svijesti zapravo postalo centralno znanstveno pitanje.

Ovu novu situaciju možemo opisati kao trojnu točku vode gdje istovremeno imamo led, tekućinu i paru. Nalazimo se u jednom prilično živom okruženju rasprava o tome što je svijest i na koji način je to pitanje povezano s ranijim pitanjima o tome što je fundamentalna stvarnost. Nalazimo se u točki kada se ponovo redefiniraju filozofske ideje koje su dugo vremena bile zaboravljene. Velik je doprinos filozofa i teologa u ovoj raspravi. Kako još uvijek patimo od raznih starih predrasuda, razvija se situacija koja može biti potencijalno opasna, jer se može dogoditi redefiniranje humanizma na posve drugačijim osnovama, naročito ako definicija svijesti ne bude bila odgovarajuća. Nalazimo se u situaciji u kojoj imamo unutrašnji sukob u fizici gdje se ideje koje vladaju fizikom zadnjih petstotinjak godina sukobljavaju s idejama moderne fizike. S druge strane imamo sukob u neuroznanosti gdje se stara shvaćanja o tome što je svijest sukobljavaju s novim nekonvencionalnim idejama i teorijama. U taj su se sukob umiješale i tehnologije umjetne inteligencije koje na jednoj strani surađuju s fizičarima, a na drugoj s neuroznanstvenicima. Tome treba pridodati stari sukob klasične i moderne zapadne filozofije koja se ovim raspravama probudila iz višestoljetnog sna. Zatim imamo vrlo zanimljiv pokušaj doprinosa istočne filozofije koja je sva ova stoljeća sistematično zanemarivana. A tu još treba pridodati i interes teologa raznih provenijencija jer su rasprave o svijesti otvorile i religiozna pitanja.

Pošto se ova rasprava uglavnom vodi na Zapadu i koje god područje interesa izaberemo, taj je dijalog opterećen starim boljkama jer je povijest Zapada zapravo povijest binarnog uma, o čijoj kritici ću nešto više kasnije pisati.