Pitanje glasi: mogu li se snovi Zapadne znanosti i Istočne filozofije/religije okončati buđenjem u istom krevetu? Ili, ako se to i ne dogodi, možemo li se nadati da bi oni mogli barem postati dobri prijatelji?

Vrijeme je intenzivnog traženja odgovora na pitanje što je svijest. Rezultat je to dvaju momenta koji imaju tendenciju susresti se. Prvi moment je – velika znanstvena otkrića s početkom prošlog stoljeća, a drugi – prisustvo raznih filozofija i duhovnih učenja s Istoka, čiji su protagonisti posvetili veliku pažnju pokušavajući Zapadu približiti ideje Istoka. Postoji čitava lepeza raznih znanstvenih, religijskih, socioloških, psiholoških pa i političkih fenomena koji su poput koralja narasli na grebenu tog pitanja u zadnjih sto godina. Konačno, kao rezultat tog procesa danas imamo publicirano oko tristotinjak teorija o svijesti.

Moderno smo društvo, vješto u baratanju vrlo apstraktnim teorijama i njihovom pretvaranju u razne tehnologije. No unatoč tome, naše automobile pali termodinamika stara 200 godina, drži u ovjesu mehanika stara 300 godina, a sve se to skupa vrti na dosjetki staroj 5.000 godina. Izgleda kao da se još uvijek kotrljamo intelektualnom stepom na zaprežnim kolima psihološki i emocionalno natovareni klasičnim predodžbama o poretku stvari u prirodi.

Proces demontiranja starih koncepata započeo je pojavom kvantne mehanike koja je donijela intelektualno osvježenje time što je po prvi put dala naslutiti moguću poveznicu između svijesti i materije. No stari koncepti pokazali su ogromnu žilavost i unatoč tome što se naslućivala veza između svijesti i materije, nikome do dan danas nije pošlo za rukom tu vezu dokazati. Upravo suprotno, prilikom svih tih pokušaja izrodilo se još preko deset novih interpretacija kvantne mehanike i sve one nisu ni približno uspjele odgovoriti na pitanje koja je uloga promatrača/svijesti u mjerenju kvantno mehaničkih fenomena. Tako je unutar zajednica okupljenih oko kvantne mehanike naposljetku prevladao pragmatičan stav – ”Shut up and calculate!”, jer je teorija na koncu ipak davala točna predviđanja i dosljedne rezultate, pa je zazivanje filozofije oko pitanja koju ulogu ima promatrač/svijest u mjerenju kvantnih događaja, samo jalovo gubljenje vremena.

Frustrirajući je to osjećaj kada niti nakon sto godina nismo ni za jotu bliže odgovoru. Možda do takvog odgovora nikad nećemo ni stići, a možda ga u principu nije moguće ni dobiti. Zato ću ovdje pokušati iznijeti glavne argumente zašto do potpuno izravnog i nedvosmislenog odgovora na pitanje što je svijest, možda nikad neće ni doći.

Pretpostavimo da svijest nije fundamentalna već da je proizvod procesa evolucije. Znanost svojim metodologijama uvijek opisuje stvarnost kao relacijsku npr. – kako ovo ovdje ovisi o nečem tamo drugom ili kako ovo ovdje možemo znati pomoću tamo nečeg drugog. To je metodologija kojom se u prirodi prepoznaju osnovni elementi materije i istovremeno pokušavaju uočiti prepoznatljivi obrasci njihovih odnosa, te od toga napraviti koristan algoritam ili jednadžbu. Dakle, u tom se redukcionističkom i determinističkom modelu sva priroda sastoji od jednostavnijih elementa koji se algoritamski organiziraju u sve složenije strukture uvjetujući jedna drugu. Tvrdi se da je i svijest tako nastala, da je ona rezultat odnosa brojnih elemenata materije koji se brojnim računalnim algoritmima povezuju u sve složenije materijalne strukture i na kraju tog procesa imamo svijest koja se pojavljuje sama od sebe. Problem s ovim modelom jest taj da ne poznamo sve osnovne elemente materije niti sve odnose među njima, kao ni način na koji se oni sami organiziraju u složene biološke strukture u kojima se onda pojavljuje svijest. Ovakvim nas se modelom htjelo uvjeriti da kad računala postanu dovoljno složena i budu imala ogromnu računalnu moć, svijest će se u njima sama od sebe pojaviti, što se nije dogodilo, ali mnogi još uvijek vjeruju u to. No to nije jedini problem, postoje brojna pitanja i nedosljednosti na koje ovaj model nije u stanju odgovoriti. Mi se tim dugim popisom ovdje nećemo baviti, svrha je utvrditi da se svijest ne može objasniti relacijama, da se ona ne može opisati jednadžbama, ne može postojati Lagrangian koji definira svijest. Svijest ne možemo opisati pomoću nečeg drugog jer svijest znamo isključivo u prvom licu jednine, samo kroz vlastito subjektivno iskustvo.

Zaključak: s ovim redukcionističkim i relacijskim modelom morat ćemo još jako dugo čekati do konačnog odgovora što je svijest, a i upitno je da li će se to ikad i dogoditi, jer uvođenjem sve novijih i kompliciranijih relacija kako bi se objasnila svijest, može voditi samo u beskonačnu regresiju.

Sada pretpostavimo da je svijest fundamentalna, da je u osnovi svih elemenata materije i pripadajućih algoritama i da je želimo dokazati znanstvenim metodama. Ako je svijest fundamentalna stvarnost svega što postoji, onda je ona fundamentalna stvarnost i naše vlastite svijesti i subjektivnog iskustva. U tom slučaju mi je ne možemo dokazati pomoću relacija i algoritama, pomoću nečeg drugog, jer ona jest sve što je, i ona sebe može dokazati jedino pomoću sebe same. Zvuči kao tautologija?

Možda bi je u najboljem slučaju mogli dokazati indirektno ili kontradikcijom, na način da smo je prisiljeni utvrditi kao aksiomatsku stvarnost, kao činjenicu koja je istinita sama po sebi i ne treba nikakav drugi dokaz. To se čini prihvatljivim jer je svijest ionako činjenica sama po sebi, svjesna smo bića, i to je to. No ovo izaziva nelagodu kod znanstvenika jer u tom slučaju možemo bilo što postaviti kao aksiom koji bi mogli proglasiti za fundamentalnu stvarnost, slično kao što je to broj ”42” u filmu ”Vodič za autostopere kroz galaksiju”. Postoji i problem s ovim modelom, naime, kako se i odakle pojavljuje mnogostrukost, odakle ova raznolikost u Univerzumu ako je fundamentalna stvarnost jedna? Opravdano je postaviti pitanje možemo li istovremeno znati fundamentalnu stvarnost i način kako nastaju raznolikosti? Ovaj sam model detaljno analizirao u knjizi ”Teorija promatrača” gdje sam predstavio argument za svijest kao fundamentalni aksiom stvarnosti koristeći se filozofijom i znanstvenim mišljenjem.

Zaključak: ako želimo svijest definirati kao fundamentalnu, onda je ne možemo opisati nikakvim relacijskim modelom i prisiljeni smo prihvatiti njeno postojanje kao aksiomatsko, što na koncu može izazvati sumnju u taj model kod onih koji zastupaju prvi model i koji očekuju strogu definiciju svijesti koja bi bila u skladu sa materijalističko – redukcionističkom paradigmom kojoj moramo priznati veliki uspjeh u opisu fizikalne stvarnosti.

I na koncu, možda niti jedan od nabrojanih modela nema velikog smisla i koristi. Svijest nije intelektualni koncept, ona je neposredno subjektivno iskustvo. Sve nas ovo na koncu gura u kut gdje moramo priznati da istinu o tome što je svijest možemo znati samo u prvom licu jednine. Možda je to neka tajna urota Univerzuma? Možda nam intelektualni koncepti samo služe kako bi preživjeli i razvijali se, a fundamentalnu istinu o stvarnosti možemo znati jedino mi sami za sebe. To izgleda kao prilično pojednostavljen odgovor, jer ako je svijest fundamentalna, onda bi se svijest morala doživljavati posvuda oko nas kao fundamentalnu stvarnost, a svatko će reći da to nije slučaj u svakodnevnom životu. Ono što svijest proživljava u svakodnevnom životu samo su razna psihološka i emocionalna stanja koja su prilično bolna. No ovo je sad najvažniji trenutak gdje na scenu nastupaju filozofije i duhovne tradicije Istoka, koje nam kažu kako se to svakodnevno, ograničeno stanje svijesti može dalje razvijati do točke gdje svijest sebe zaista doživljava kao fundamentalnu stvarnost svega oko nas. Možemo li svi u to povjerovati i prihvatiti kao istinu?

Zaključak: naš intelekt uvijek želi imati jasna objašnjenja, a kako nemamo direktno iskustvo svijesti kao krajnje fundamentalne stvarnosti, mi se u našem intelektu stalno poigravamo sa ta dva suprotstavljena intelektualna koncepta, u prvom gdje je svijest rezultat relacija, uvijek definirana u odnosu na nešto drugo i gdje se njena glavna premisa oslanja na ideju dualnosti i ovog drugog koncepta gdje je svijest fundamentalna stvarnost koju jedino svijest sama po sebi može znati i gdje je ideja monizma njena glavna premisa. Naš se intelekt stalno vrti u krugu i mazohistički muči pitanjem: a kako iz tog jednog nastaje ovo mnogostruko i kako se to mnogostruko povezuje između sebe i postaje jedno?

Sva ta beskonačna unutrašnja rasprava nastaje uslijed sljepila intelekta, uslijed susreta s vlastitom singularnošću, susreta s mjestom svog vlastitog raspada, s vlastitim ”blajnd spotom” u kojem udara u zid vlastite nemoći.

Možda bi u ovoj situaciji bilo najbolje postupiti pragmatično poput kvantnih fizičara i reći ”Shut up and meditate!” jer jednoga dana ćemo sa sigurnošću znati što je svijest kao fundamentalna stvarnost u prvom licu jednine i shvatiti ograničeni doseg intelektualnih koncepata. No za taj se korak treba odlučiti i ustrajati.