Razvoj znanosti i tehnologije prisilio je zapadnu kulturu u posljednjih stotinjak i više godina na preispitivanje temeljnih humanističkih vrijednosti. Taj proces je započeo s pojavom teorije relativnosti i kvantne mehanike, a svoju je kulminaciju dosegao ubrzanim razvojem neuroznanosti i umjetne inteligencije zadnjih nekoliko desetljeća.

U središtu tog procesa našla su se pitanja o fundamentalnoj fizikalnoj stvarnosti, svijesti, inteligenciji, slobodnoj volji, o odnosu kauzalnosti i vjerojatnosti, o realizmu i idealizmu, o vrijednosti ljudskog subjektivnog iskustva, o tome posjeduju li računala svijest i subjektivnost i konačno koje su etičke i pravne posljedice koje bi proizlazile iz dobivenih odgovora.

Naravno da Zapad preispituje ta pitanja samo u kontekstu vlastitog kulturološkog nasljeđa, zanemarujući filozofsku i religijsku tradiciju Istoka, unatoč činjenici da su njihovi protagonisti upravo u spomenutom periodu intenzivno prisutni u javnom prostoru Zapada.

Ono što je motivacija za nastanak ”Teorije promatrača” jest pitanje što je svijest i gdje joj je mjesto u okviru znanstvenih spoznaja o tome što je fundamentalna stvarnost istražujući zapadnu i istočnu filozofsku misao pokušavajući ih objediniti.

U ovom tekstu ćemo se dotaknuti ideja kauzalnosti i vjerojatnosti, odnosno determinizma i probabilizma kako je vidi zapadna filozofska i znanstvena zajednica koja zadnjih decenija, binarno podijeljena iznutra, sama sa sobom vodi raspravu. Rasprava o probabilizmu i determinizmu je važna u kontekstu pitanja što je svijest jer bi se mogućim odgovorom opravdao koncepti o stvarnosti kako je zastupa jedna ili druga skupina.

Zaigrajmo se malo i postavimo pitanje da li je evolucija Univerzuma deterministička? Posve je očigledno da postoje uzroci i posljedice, te je teško zamisliti svijet koji bi funkcionirao na nekim drugim osnovama. Na kraju krajeva sama znanost može zahvaliti svojim uspjesima upravo zbog krutog slijeđenja takve intuicije.

No dozvolimo si malo drskosti i pokušajmo to odbaciti na način da kažemo kako proces evolucije ipak ne može biti potpuno deterministički u svom karakteru jer bi tada ideja slobode, slobodne volje i oslobođenja bila besmislena. Za nekog tko ima dublje razumijevanje filozofije i religije, takva pozicija je razumljiva. Dakle, iz tog očišta teško je zamisliti postojanje slobode u nekom zatvorenom fizikalnom sistemu u kojem svaki uzrok vodi točno određenoj posljedici, pa onda nikakva slobodna intervencija nije moguća jer je sve unaprijed zadano i svi su rezultati unaprijed poznati. Prihvatimo to za trenutak, no postavimo pitanje tko ili što određuje početne uvjete evolucije takvog determinističkog sistema? Naravno da takvo pitanje izaziva nelagodu kod većina znanstvenika koji brane ideju determinizma izbjegavajući glasno razmišljati o njemu. Ideja da je sve u Univerzumu zadano početnim uvjetima i da nema mjesta slobodi intervencije ima dva moguća scenarija.

Prvi je da će ovaj Univerzum umrijeti i mi skupa s njim i da je to smrt kao i svaka druga, to je scenarij u kojem se konstatira kraj postojanja i u kojem nije ostavljena nikakva mogućnosti daljnje rasprave o nekom novom početku. Ili drugi scenarij u kojem je evolucija Univerzuma ciklična, te će nakon njegovog kraja doći do novog početka i tako vječno u krug, gdje se u tom slučaju rasprava može nastaviti s istim pitanjem koje glasi, a tko je postavio početne uvjete tako vječno cikličnog Univerzuma.

Očito je da nema smisla i u jednom i u drugom slučaju postavljati daljnja pitanja i voditi raspravu jer vode u beskonačnu regresiju argumenata. Ono što je važno primijetiti jest da ovakvi deterministički modeli nemaju drugog izbora nego pretpostaviti da je pojava kompleksne svijesti isključivo rezultat determinističke evolucije materije opisane prirodnim zakonima.

Ideja determinizma nam izgleda razumljiva jer je očigledno da posljedice slijede iz uzroka, ali ideja apsolutnog determinizma kako je gore opisana, nije ni intuitivna, ni logički održiva. No, u većini znanstvenih krugova takav koncept je dignut na razinu čvrste znanstvene paradigme. Takva interpretacija poretka stvari u prirodi i dalje vlada, jer u našem svijetu iskustava, gdje dominiraju makroskopski objekti velike mase koji se pokoravaju zakonima klasične mehanike, lako je uočiti takav deterministički algoritam. Galilejevi i Newtonovi relativistički principi vrijede pri malim brzinama i za objekte velike mase, no kad se objekti male mase gibaju brzinama bliskim brzini svjetlosti, a to su najčešće subatomske čestice za koje do jučer nismo ni znali da postoje, onda Newtonovi i Galilejevi relativistički principi moraju biti zamijenjena Einsteinovim principima specijalne relativnosti.

Pojavom kvantne mehanike kojoj Einstein uvelike dao doprinos, došlo je do radikalnog obrata u ovakvom shvaćanju prirode još tridesetih godina prošlog stoljeća, a onda su Bellov teorem i eksperimenti Clausera, Aspecta i Zeilingera tek nedavno zabili zadnji čavao u lijes klasičnog shvaćanja prirode. Tako je kvantna mehanika sahranila ideju determinizma ili lokalnog realizma jer su rezultati opažanja ili mjerenja kvantno mehaničkih fenomena probabilističkog, a ne determinističkog karaktera, te da na pojam kauzalnosti u Univerzumu više ne možemo gledati na klasičan način.

Ono što zovemo determinizmom zapravo je samo poseban slučaj koji se može odnositi samo na masivne objekte i uz određene idealizacije. Naime, mi često zanemarujemo činjenicu da nikad ne možemo točno determinirati rezultate mjerenja čak i kad razmatramo gibanje velikih objekata, pa ih zato postavljamo u idealne uvjete, ograničavamo njihov broj, isključujemo trenje, atmosferske prilike itd. i onda sve to tretiramo kao statistički zanemarive utjecaje kako bi smo dobili približno točan odgovor koji je, ako ćemo strogo gledati, ipak probabilistički u svom karakteru. U stvarnom životu mi ne možemo u potpunosti sagledati sve moguće utjecaje na objekt koji analiziramo i o tome dosta jasno govori teorija kaosa.

Predočimo si to jednim primjerom. Unatoč tome što je tehnologija za putovanje raketom na Mjesec ili Mars dobro poznata, statistika rezultata uspješnosti misija nije stopostotna. Poznavanje teorije i kalkulacije mogu nas uvjeriti da bi u idealnim okolnostima takva misija morala biti poduhvat s potpuno determiniranim rezultatom, no statistika govori nešto posve drugo. S vremenom će sigurnost putovanja raketom na Mjesec ili Mars težiti nekoj graničnoj vrijednosti ali rezultati tih pokušaja će ipak uvijek biti probabilističkog, a ne determinističkog karaktera.

Kad realno analiziramo dinamiku prirode vidimo da je ona zapravo uvijek probabilističkog karaktera, neovisno o tome da li su u pitanju veliki masivni objekti ili subatomske čestice, a na pitanje kakvi su rezultati mjerenja takvog dinamizma, odgovor je da su oni uvijek statističkog karaktera. Taj probabilistički karakter prirode potvrdila nam je kvantna mehanika, no kako smo dugo vremena živjeli pod utjecajem ideje determinizma, teško se naviknuti na ovaj novi koncept.

No unatoč promjeni razumijevanja karaktera prirodnih zakona, sada se ponovo pojavljuje tendencija odlaska u drugu krajnost i upadanja u isti problem kao i s idejom apsolutnog determinizma, na način da se tvrdi da je priroda u svom karakteru apsolutno probabilistička. Znanstvenici koji zastupaju ideju apsolutnog probabilizma polaze od premise da su mjerenja kvantno mehaničkih događaja isključivo statističkog karaktera. Zatim kažu kako mi ne možemo predvidjeti rezultate mjerenja, ne zato jer ima varijabli na koje ne koje ne možemo utjecati ili ih znati, već zato jer je to ugrađeno u samu teoriju kvantne mehanike koja tvrdi da tako nešto nije ni moguće, jer je sama priroda probabilističkog karaktera. Sljedeća premisa jest da je sam odabir postavki mjerenja slučajan u svojoj osnovi, odnosno da uloga eksperimentatora u tome ne može biti važna i da kao takav nema nikakvog utjecaja na sam rezultat mjerenja. Zatim se tvrdi da je svijest eksperimentatora također rezultat slučajnih procesa, odnosno da svijest eksperimentatora ne može imati ikakav utjecaj na ishod mjerenja. Ovim se želi izvesti zaključak da je u prirodi apsolutno sve slučajno, da je priroda potpuno slučajna u svom karakteru i nezavisna od promatrača ili svijesti eksperimentatora, te je na koncu i sama svijest rezultat slučajnosti, te je time ideja apsolutnog probabilizma opravdana. Problem mjerenja je poznat problem u kvantnoj mehanici i on do danas nije riješen. Vidimo da klatno interpretacije stvarnosti danas ide u suprotnom smjeru gdje se ideja apsolutnog determinizma zamjenjuje idejom apsolutnog probabilizma.

U ovakvom apsolutno probabilističkom modelu Univerzuma svijest je rezultat brojnih slučajnih događaja koji su toliki u obimu da na njenu pojavu možemo gledati kao na neku vrstu iluzije, nešto što je u stvarnosti gotovo nevjerojatno da postoji. U ovom modelu svijest je statistički rezultat kompjutacije, gdje u usporedbi s apsolutno determinističkim modelom ovaj potonji izgleda čak i ”humanije”.

Ono što je zajedničko u oba modela jest da je promatrač isključen iz prirode, on može biti samo objekt procesa evolucije, a nikako subjekt, on je stvoren – on ne stvara, on ne sudjeluje – s njime se upravlja itd. S obzirom na današnje prilike u svijetu vidimo da niti jedan od tih modela nije uspio humanizirati svijet, već suprotno, produbio je osjećaj straha, isključivosti, te smanjio samopouzdanje u stvarnu sliku o tome tko smo i kamo idemo. Unatoč ogromnom doprinosu znanosti s novim idejama, one nisu uspjele proizvesti renesansni zanos koji bi imao potencijal mijenjanja čovjeka i svijet, što je zapravo prvobitni razlog nastanka znanosti.

Ovdje ne možemo produbljivati raspravu oko ideja determinizma i probabilizma jer to jednostavno nije relevantno za ono kako ćemo sada vidjeti da vedska filozofska tradicija sagledava taj problem. Za nju je Univerzum subjektivan entitet, pa su onda svi pojedini prirodni zakoni koji održavaju poredak stvari u Univerzumu također subjektivni entiteti. Naime, vedska filozofska tradicija shvaća taj problem na način da ni promatrač, ni mjerenje, ni objekt mjerenja nemaju nezavisno postojanje jedan od drugoga, Univerzum je organska cjelina. Povijest zapadne civilizacije jest povijest binarnog uma, ona smatra da stvarnost može biti isključivo ovakva ili isključivo onakva. U vedskoj filozofskoj tradiciji, naročito onoj vedantinskoj, stanje binarnog uma se smatra ograničenim stanjem svijesti, to je ono stanje koje nije u mogućnosti sagledati jedinstvenu osnovu Univerzuma. Cjelokupna vedska književnost nudi znanje i priliku kroz koju možemo razviti svijest na način da transcendiramo stanje ograničenosti binarnog uma i spoznamo jedinstvenu i fundamentalnu stvarnost Univerzuma nudeći renesansu potpuno novog tipa, onog gdje se svijest pojedinca može mijenjati, pa time onda i sam svijet.